06.09.2013., petak

MILLET-SISTEM, BOŠNJACI I NJIHOV OSMANSKI "VELIKI BRAT" - "CARSKA OTOMANIJA" I BOSANSKA AUTONOMIJA Iako se vijekovima uspješno opirala izvanjskim uticajima i unutrašnjim talasanjima, Bosna je u XV stoljeću naprosto ustuknula pred naletom snažnog Osmanskog (islamskog) carstva i tako izgubila svoju dugo čuvanu samostalnost. Bosna tako gubi kontrolu sama nad sobom a društveno- politički život u njoj kreira osvajač koji će za više od 400 godina 'gazdovanja' ovdje ostaviti duboke tragove svoje vladavine. Uspostavom osmanske vlasti, u Bosni počinju da se odvijaju raznorodni procesi i promjene koji su bili nešto sasvim novo za stanovnike tadašnje Bosne. To su, prije svega, prelazak na islam (religiju osvajača) značajnog dijela tadašnjeg bosanskog stanovništva, uspostava religijskih zajednica koje su imale razvijenu samoupravu (millet-sistem, na temelju čega su kasnije počeli i procesi etnizacije ovih zajednica), zatim klasno, kulturno, etničko diferenciranje stanovništva Bosne, brojne migracije (iseljavanja, useljavanja), kao i različite religijske preobrazbe stanovništva itd. (Obzirom da je stvar duboko povijesne- historijske- istorijske prirode i da zahtijeva upotrebu historiografskih podataka, a pošto je poznato da između takozvanih srpske, hrvatske i bosanske historiografije ne postoji neki 'znanstveni konsenzus' nego u većini slučajeva oprečna tumačenja i interpretacije, ovdje smo prinuđeni 'iznalaziti' „metod srednjeg puta“ i strogo kritički pristupati različitim interpretacijama kako ne bi skliznuli sa kolosijeka objektivnosti koji vodi ka konačnom cilju a to je tzv. znanstvena istina. Tako npr. i po pitanju u prethodnom tekstu spomenute Crkve bosanske postoje različita tumačenja; prema jednom- to je zapravo bila katolička crkva; a prema drugom- to je bila pravoslavna. Vrlo je vjerovatno da je sadržavala 'elemente' i jedne i druge ali da je bila ili jedna ili druga, vjerovatno bi se zvala ili 'K'atolička ili 'P'ravoslavna a ne Crkva bosanska koja je još od strane i jedne i druge crkve nazivana- označavana kao heretička ili otpadnička.) Kada je u pitanju prelazak bosanskog stanovništva na islam (koji nije bio samo nova religija već posve nova i kultura i civilizacija za tadašnje Bošnjane) također i tu postoje oprečna tumačenja. Prema jednom, osmanski osvajač je silom islamizirao tadašnje stanovništvo Bosne, a prema drugom, širenje i prihvatanje islama je bilo na dobrovoljnoj osnovi. Da je islamiziranje ili širenje islama bilo samo prisilno, vjerovatno bi tadašnji vrlo snažni osmanski osvajač malu Bosnu vrlo brzo i islamizirao a one koji bi to odbijali ili 'uklonio' ili protjerao. S druge strane, da je širenje islama bilo čisto na dobrovoljnoj osnovi, na islam bi prešao zanemarivo mali broj ljudi, a to opet iz pozicije osvajača ne bi imalo smisla jer je zadatak osvajača bio, između ostalog i da širi svoju religiju na zauzete zemlje. Dakle, istina je negdje između jer su mnogi tadašnji Bošnjani religiju osvajača primili zapravo iz socijalnih, ekonomskih, hedonističkih, komformističkih, interesnih pobuda i ponuda. Uspostavom millet-sistema u Bosni, osmanski osvajač, kao kreatator društveno-političkih prilika i odnosa, nastojao je, doduše dakako zbog vlastitih potreba, podesiti takvo uređenje Bosne na način da izbalansira njene unutrašnje različitosti s ciljem da Bosna bude 'mirna' i dakako u svakom smislu lojalna velikom gazdi- snažnom carstvu. Tako, da bi ih 'odobrovoljio', osmanskocarski gazda, konfesionalnim (religijskim) zajednicama- crkvama, tj. milletima dodjeljuje samouprave u čiju nadležnost pored religijskih ulaze i kulturni, finansijski, prosvjetni tj. građanski poslovi. (N. Hadžidedić, 1997) (Tako bosanski franjevci- katolici dobijaju 1464. god. 'ahdnamu'- jamstvo za slobodu vjeroispovijesti i tada nastaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena; 1557. god. obnovljena je Pećka patrijaršija; 1556. god. osnovana je sefardska općina u Sarajevu.) Naime, ovaj millet-sistem je zapravo predstavljao jedan svojevrstan model rješenja takoreći (među)nacionalnog pitanja u Bosni za vrijeme Osmanlija. Međutim, to ne mijenja niti umanjuje činjenicu (a vrijeme je pokazalo) da je millet-sistem zapravo udario temelje i bio začetnik ozbiljnih podjela koje će uslijediti u bosanskom društvu, a koje će se kroz stoljeća osmanske vlasti sve više produbljivati, širiti, 'ustaliti' i do te mjere 'razviti' da će u XIX stoljeću biti ozbiljna prepreka koja je na koncu i onemogućila formiranje jedinstvenog bosanskog nacionalnog identiteta, bosanske nacije. Ove millet-zajednice u Bosni bile su, za razliku od srednjovjekovnih religijskih zajednica 'jače' homogenizirane, dakle, prilično zatvorene jedna prema drugoj što je za posljedicu imalo jačanje kohezije njenih pripadnika (vjernika) a samim tim i sve veće otuđenje muslimana, pravoslavaca i katolika jednih od drugih. Dakako, ova 'grupisanja' tj. osamostaljenja religijskih zajednica i njihova međusobna distanciranja i otuđenja, samo su ubrzala procese etnizacije tj. stvaranja posebnih kolektiviteta. Pored toga što je udarila temelje podjelama među stanovništvom u Bosni, centralna vlast Osmanske carevine- Porta, permanentno je kroz stoljeća te podjele svojim nesluhom i kratkovidnošću zapravo i (ne)svjesno podgrijavala smatrajući da je takva njena politika u interesu carstva. Naime, Porta koja je u cilju 'pridobijanja' bosanskog stanovništva za sebe tj. stvaranja osjećaja odanosti i lojalnosti tog stanovništva carstvu, dodijelila religijskim zajednicama u Bosni samoupravu, u svojoj nakani otišla je i korak dalje pa je iskoristila postojanje muslimanskog elementa u Bosni (koji je primio religiju osvajača) ukazavši mu veće povjerenje nego nemuslimanskim zajednicama, tj. šira prava, veće privilegije, dakle, 'miljeništvo'. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na muslimansku 'višu' klasu. Prema E. Redžiću, komandne pozicije u ekonomskim odnosima Bosne imali su muslimanski feudalci odnosno muslimansko feudalno plemstvo koje je Porta morala da uvažava pa i respektuje zbog njegovog uticaja na društvene tokove i odnose u Bosni. Istovremeno, sva vojna i politička zvanja u Bosni, nalazila su se u rukama muslimanskog elementa. Na drugoj strani, pretežno u statusu raje, u ekonomskoj i socijalnoj nejednakosti i neravnopravnosti, živjelo je pravoslavno i katoličko stanovništvo. Tada je u bosanskom društvu nastupila polarizacija, odnosno homogenizacija po religijskoj pripadnosti, nezavisno od socijalnog položaja. (E. Redžić, 2005) Ovakav pristup Porte ('favorizirajući', 'miljenički') prema muslimanima (muslimanskom feudalnom plemstvu) u Bosni, zapravo je i 'urodio plodom' u smislu da se kod njih razvio jak osjećaj pripadnosti a tako i lojalnosti tom velikom carstvu kao i predstava kod širih muslimanskih masa da su oni vrlo bitan segment carstva i da će ih to carstvo uvijek štititi. Ovo pristajanje muslimana Bosne (Bosanskog ejaleta, pašaluka) da bezuvjetno budu u službi carstva (njegove sluge) razvilo je u suštini kod muslimana podanički mentalitet odnosno osjećaj potrebe za starateljem- tutorom. Ipak, vrijeme (povijesno) je pokazalo da osmanskocarski vladari i nisu bili tako vjerni, odani, dosljedni zaštitnici muslimana Bosne koliko su ovi drugi bili privrženi carstvu kao lojalisti i izvršioci carevinskih zapovijedi. Ovdje je potrebno svakako naznačiti nekoliko stvari (napomena) u cilju jasnije predodžbe, jasnijeg shvatanja odnosa Porta- muslimani Bosne kako bi se izbjeglo 'usko' shvatanje na način 'ili-ili' tj. ili crno ili bijelo. Prvo, 'psihološki momenat' postojanja identične religije čiji su pripadnici i osmanski vlastodršci i balkanski muslimani (u konkretnom slučaju bosanski) i konstantna neprijateljstva i sukobi (latentni i manifestni) između Osmanlija i nemuslimanskih carstava (sila, država) razvili su u pučkoj svijesti muslimana Bosne jasne sentimente i identifikaciju (religijsku) sa svojom 'carskom braćom' tj. Osmanlijama- muslimanima. Drugo, (već rečeno), komandne pozicije u ekonomskim odnosima (u Bosanskom ejaletu, pašaluku) bile su u rukama muslimanskog feudalnog plemstva (kao i vojna i politička zvanja) a potlačena muslimanska masa (a dakako i nemuslimanska) plaćala je porez carstvu iz čega je to carstvo stvaralo materijalnu bazu vrlo neophodnu za svoju 'carevinsku egzistenciju' koja je, s druge strane, održavala i obezbjeđivala režimskom komformističkom muslimanskom feudalnom plemstvu i vojnim i upravnim 'čivijama' privilegije i napredovanje u službi. Treće, ovakva lukava strategija Porte, tj. nametanje i 'usađivanje' kod bosanskih muslimana osjećaja ovisnosti o Porti, i 'usađivanje' osjećaja straha o mogućem potpadanju pod čizmu nemuslimanskog vladara, blokirala je u značajnoj mjeri i gramzljivu muslimansku višu klasu (podaničko-privilegiranu) a samim tim i nižu potlačenu, i dugo odlagala mogućnost razvijanja ideje o 'izlasku' Bosne iz tog carstva. S druge strane, iako su se pak u Bosni, i dešavale neke bune domaćeg stanovništva (uglavnom seljaka, sitnih zemljoposjednika- potlačenog svijeta ali bez podrške privilegirane klase što je i logično), one su izbijale zbog životnih, egzistencijalnih, ekonomskih razloga, tj. najčešće zbog povećanja poreza koje je Porta nalagala a domaće plemstvo ubiralo u trenucima kada su Osmanlije gubili bitke i ratove i kada im je slabila moć i vlast (XVII, XVIII i XIX stoljeće). Dakle, ovim bunama se tražilo od vlasti nepovećanje nameta i dažbina tj. zadržavanje stare (prijašnje) cijene. Nije se, međutim, atakovalo na centralnu vlast, sultana, Portu tj. nije se zahtijevala sloboda i 'odlazak' osmanskih vlastodržaca. Bune su uglavnom vrlo brzo gušene a za gušenje su najčešće bili zaduženi domaći muslimanski vlastodršci koji su upravo od ovih poreza gradili svoj status i privilegije. U nekim slučajevima, u cilju sloma pobune domaćeg stanovništva, Porta je iz Stambola slala u Bosnu svoje namjesnike koji su porijeklom sa ovih prostora, bilo da su rođeni kao muslimani, bilo da su kao djeca- nemuslimani islamizirani i odvedeni u Stambol i tamo odškolovani za rad (lojalnost) u osmanskoj službi. Oni su također bili vrlo uspješni u svojim zadacima (kao npr. Omer- paša Latas – XIX stoljeće). Dakle, XVII, XVIII i XIX stoljeće obilježeni su čestim ratovima sa kršćanima koje je Osmansko carstvo gubilo, što je imalo za posljedicu njegovo značajno slabljenje koje se itekako odražavalo i na Bosnu u vidu 'političkih podjela' ili uvjetno kazano, različitih 'političkih sentimenata' jer se nemuslimansko stanovništvo sve više okretalo stranim kršćanskim vojnim silama i priželjkivalo njihov dolazak i njihovu vlast a muslimansko je i dalje bilo uz Osmanlije. Naime, Osmanlije su nakon vojnog poraza „pod Bečom 1683. god.“ prešli u defanzivu te se više nisu mogli baviti širenjem granica carstva nego su bili prinuđeni braniti ono što je ostalo (postojeće granice) i rješavati svoje 'unutrašnje' probleme. U kontekstu slabljenja Osmanskog carstva i sve izraženijih podjela u Bosni, treba spomenuti također i to da su prilikom upada Austrijanaca u Bosnu pod vodstvom Eugena Savojskog 1697. god., Austrijanci pružali zaštitu nemuslimanskom seoskom stanovništvu dok su muslimanskom koje je od njih bježalo u planine, palili imanja. (A.M. Fath-Lihić, 2008) Međutim, kada su u pitanju bosanski muslimani, ovaj vojni pohod Austrijanaca nije 'poljuljao' njihovu odanost i lojalnost osmanskim 'zaštitnicima'. Ipak, 1737. god. muslimani Bosne napravili su jedan svojevrsni iskorak, mentalni- psihološki, ali i na praktičnom planu. Naime, u „boju kod Banja Luke“ sa Austrijancima, Bosanci (uglavnom muslimani) iako su od stambolske 'zaštitničke' centralne vlasti dobili 'savjet' da izbjegavaju sukob po cijenu teritorijalnih ustupaka, nanijeli su težak vojni poraz Austrijancima i tako odbranili Bosnu, sami, bez pomoći od carevine. Tada se zapravo javlja i prvi značajniji osjećaj razočarenja bosanskih muslimana u svog 'velikog brata'- osmanskocarskog muslimanskog 'zaštitnika' što je bio ustvari i jasan znak za 'uzbunu' da se promijeni dotadašnji odnos (sentimentalno- 'uzdanički') prema zvaničnom Stambolu i počne razmišljati o novom poretku, uređenju, organizaciji, makar to bila i autonomija. Međutim, u XVIII stoljeću, osim nekoliko socijalnih pobuna stanovništva (seljačkih buna u kojima su učestvovali i neki gradski slojevi) zbog visokih nameta a koje su na koncu i ugušene, nije bilo nekih većih, masovno raširenih socijalnih pobuna koje bi se pretvorile u politički pokret ili ustanak. Ipak, ove bune, iako nisu bile protiv vlasti (dakle, okupatora) nego protiv nameta koje ta okupatorska vlast diktira, poslužile su takoreći kao svojevrsni 'probni balon' za pokret za autonomiju u XIX stoljeću jer su pokazale, između ostalog, da je muslimansko stanovništvo Bosne razočarano u osmanskog 'velikog brata i da više ne može, zarad religijsko-sentimentalnih veza i tobožnjeg dušebrižništva da trpi sve veće izrabljivanje i sve lošije uvjete života koje diktira taj osmanski 'veliki brat', te da je spremno i ustati da se buni. Međutim, kap koja je prelila 'čašu razočarenja' u Osmanlije od strane bosanskih muslimana (i široke mase i više klase) i koja je (zbog straha za budućnost Bosne i muslimana) natjerala vodeće krugove muslimana Bosne da se organizuju i podignu ustanak (pokret za autonomiju), bilo je masovno stradanje muslimana u Smederevskom sandžaku koje je uslijedilo nakon izbijanja Prvog srpskog ustanka 1804. god. Muslimanima Bosne postajalo je sve jasnije da je carstvo Osmanlija toliko oslabilo, onemoćalo i da više ne mogu računati na Osmanlije kao svoje stare 'zaštitnike'. To je, pored razočarenja ujedno i proces otrježnjenja bosanskih muslimana odnosno ulazak u fazu sazrijevanja jer se konačno uviđa da 'osmanski tutor' nije više toliko snažan da bi mogao da bude njihov zaštitnik, te da je potrebno okrenuti se i posvetiti vlastitim snagama i mogućnostima tj. okrenuti se građenju budućnosti Bosne i spremno dočekati nove društveno- političke tokove i procese. Obzirom na činjenicu da se bosansko stanovništvo tada u značajnoj mjeri međusobno izdifernciralo (konfesionalno, etnički) i kao takvo bilo podijeljeno i na razini takoreći 'političko- religijskih' simpatija (prema kršćanskim carstvima) i uticaja izvana, te da je Osmansko carstvo znatno oslabilo zbog čega je bilo prinuđeno dati Srbiji autonomiju 1830. god., razočarenje bosanskih muslimana u Osmanlije kao i briga zbog neizvjesne budućnosti, natjerali su vodeće krugove muslimana Bosne da organizuju pokret za autonomiju Bosne ali tek 1831. god. Na čelu tog pokreta bio je beg Husein- kapetan Gradaščević. Kada govorimo o pokretu za automiju Bosne iz 1831. god. (a pošto je cilj ovog teksta, između ostalog, ukazati i na paradoksalnosti u Bosni konkretno u osmanskom periodu), potrebno je navesti najmanje dvije značajke (paradoksa) koje se zapravo samo nadovezuju na već pomenute tri u kontekstu odnosa Porta- muslimani Bosne. Prvo; Naime, Husein- kapetan Gradaščević (beg) kao i mnogi drugi ajani i kapetani, sticali su ugled i status zahvaljujući činjenici da imaju begovsko porijeklo i pripadnost (plavu krv) a proširivanje svoje moći, uticaja i privilegiranosti su sticali ulaskom u upravne poslove i vojnu službu. Dakle, to je ono gramzljivo muslimansko feudalno plemstvo i vojni i politički činovnici odani Porti i sultanu čija se situiranost gradila na ubiranju poreza (harača) od bosanske (muslimanske i nemuslimanske raje) potlačene mase. „Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne upravne vlasti na području jednog kadiluka (sudskog okruga). U većini kadiluka gdje su postojale kapetanije, funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je došlo do spoja upravne i vojne kapetanske funkcije u jednoj ličnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova činjenica dovodi do snažnog jačanja ekonomskih i političkih pozicija svih bosanskih kapetana kojih je početkom XIX stoljeća bilo 39. Ajanski interesi su se dugo podudarali sa politikom i ciljevima centralnih osmanskih vlasti. Zajednički interes im je bio, prije svega, odbrana granica osmanske države, odnosno Bosne, čime su ajani istovremeno branili kako vlastitu domovinu tako i svoj povlašteni socijalno- ekonomski i politički položaj“. (Imamović, 2003:160) U vremenu rapidnog opadanja moći Osmanskog carstva (kraj XVIII i početak XIX stoljeća), moć i uticaj ovih kapetana bili su na visokoj razini tako da je vlada u Stambolu sve više gubila kontrolu nad njima. Da bi obnovila svoj autoritet nad njima (a tako smanjila i njihovu moć), stambolska vlada je pokušala sprovesti reforme kojima su se kapetani vrlo energično suprotstavili. Dakle, u situaciji kada je carstvo izuzetno slabilo, a Srbija dobila autonomiju prilikom čega je u srpskim ustancima stradao veliki broj muslimana u Smederevskom sandžaku, kapetan Gradaščević i drugi odbijaju poslušnost carstvu (sprovođenje reformi) i okupljajući muslimanske mase u Bosni (svih slojeva) izlaze za zahtjevom za autonomiju Bosne u okviru carstva. Ova grupa bosanskih kapetana na čelu sa Huseinom Gradaščevićem (odmetnuta 'carska čeljad') iskoristila je, na jednoj strani, veliki strah muslimanskih masa u Bosni uzrokovan dešavanjima u Smederevskom sandžaku i njihovo razočarenje u 'osmanske tutore' i tako tu masu pridobila (kao podršku) za ostvarivanje svojih ciljeva. Na drugoj strani, iskoristila je i svoju moć i uticaj koji je stekla upravo službujući za cerevinu i procijenila da je sazrelo vrijeme za podizanje bune i da će nakon Srbije i Bosna dobiti autonomiju. Iako je ova buna potaknuta, naravno u prvom redu ličnim ambicijama i interesima ovih kapetana da zadrže ili eventualno i prošire svoj uticaj i moć (pod uvjetom da ostvare autonomiju), ona je ipak sadržavala, bar naizgled, i mrvicu 'altruizma' jer je to bio zapravo prvi značajniji, organizirani i masovni bunt bivših osmanskih 'štićenika' gdje se otvoreno tražila sloboda od Osmanlija u vidu autonomije Bosne. Dakle, prvi put se nakon više od 400 godina (makar i u pozadini toga bili lični interesi kapetana) u prvi plan stavlja pitanje Bosne, Bosne kao posebne cjeline (geografske, političke, samoupravne) koja će bar donekle biti neovisna a tako i mnogo manje nečija (tuđinska) svojina. Međutim, ovaj pokušaj stvaranja autonomije Bosne (ustanak na čelu sa Husein- kapetanom Gradaščevićem) propao je jer je stambolska vlada i njena vojska ipak uspjela da porazi bosanske pobunjenike i uguši ustanak 1832. god. Velika mana ovog ustanka je bilo to što se stanovništvo Bosne i prije pobune u značajnoj mjeri odijelilo, klasno, konfesionalno i etnički diferenciralo što je onemogućilo ovaj pokret da dobije 'svebosansku' formu i sadržaj, nego je zapravo to bio 'uskobosanski' tj. pokret muslimana Bosne. Naime, pravoslavno stanovništvo Bosne tog vremena sve više je 'priželjkivalo' vanjske akcije u cilju njihovog oslobađanja od Osmanlija, tj. otvaralo se prema pravoslavnoj Rusiji a dakako i uticajima Srbije koji su i rezultirali time da bosanski pravoslavci razviju srpski etnički identitet ali i ideju (viziju) ujedinjenja sa Srbijom. To su bili temeljni razlozi njihove apstinencije u buni Gradaščevića. Katoličko stanovništvo Bosne također je 'priželjkivalo' oslobodilačke akcije ali od strane katoličkih zemalja i u ovoj buni ostalo je po strani. Tako su muslimani Bosne koji su u međuvremenu izrasli u etničke Bošnjake (tj. narod) ostali sami u borbi za autonomiju Bosne. Zbog svega navedenog, izostala je zajednička antiosmanska akcija stanovnika Bosne svih religija. Dakle, muslimansko stanovništvo (Bošnjaci) koje je, na jednoj strani, osjećalo strah od kršćanskih oslobodilačkih akcija, a na drugoj, razočarenje i gubitak povjerenja u Osmanlije, našlo se u dvostrukom problemu tako da je bunt protiv carstva i pokret za autonomiju bio u konačnici i jedini izbor za njih, logičan i očekivan. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, sa aspekta bosanske države i njenog eventualnog osamostaljivanja a dakako i formiranja jedinstvene državne bosanske nacije, ustanak je izbio i suviše kasno jer je Bosna još i prije toga bila rascjepkana po konfesionalnim, etničkim, klasnim principima ali i političkim svjetonazorima, tako da nije imala potrebne uvjete i kapacitet da ostvari nacionalno jedinstvo svih njenih građana, a da stvar bude još gora, ustanak je i brzo ugušen. Rezime naše prve značajke (paradoksa) koja se odnosi pokret za autonomiju Bosne: Osmanski vlastodršci koji su u Bosni pokrenuli procese značajnih podjela i diferenciranja među bosanskim stanovništvom 'instaliranjem' millet-sistema uz favorizirajući odnos prema muslimanskim feudalcima i vojnim i upravnim službenicima, doživjeli su da se upravo ta privilegirana klasa uz podršku i ostalih slojeva muslimanskog stanovništva (kod kojih su prethodno 'usadili' jak osjećaj ovisnosti i tutorstva) pobuni protiv njih tražeći autonomiju. Doduše, tek u XIX stoljeću. Ovakav pristup osmanskog 'gazde', dakle, favoriziranje muslimanske više klase i vješto nametanje podaničkog (tutorskog) mentaliteta u muslimanske mase u Bosni, stvarajući tako i od muslimana i od nemuslimana potlačenu svjetinu, rezultirao je u konačnici velikim razočarenjem kod muslimanskog elementa i buntom u XIX stoljeću. S druge strane, kod nemuslimana (naročito pravoslavaca- bosanskih, srbijanskih pa i crnogorskih) stvorio je odbojnost prema islamu (religiji osvajača), antagonizam, pa čak i mržnju na osnovu koje je u njihovoj svijesti i formirana predrasudna 'predstava' i 'slika' da su Bošnjaci zapravo Turci ili 'poturčeni- islamizirani' pravoslavci (Srbi), što je u XX stoljeću rezultiralo čak i genocidom nad Bošnjacima čiji je inicijator u različitim navratima bila velikosrpska hegemonistička politika i njena nacionalistička ideologija. Ova predstava kao i jaki sentimenti Bošnjaka prema Turcima što je zapravo i 'reaktivna' posljedica te predstave, ne jenjavaju ni danas. Druga značajka (paradoks) koja se odnosi na pokret za autonomiju Bosne i njegovo gušenje- Naime, u gušenju ovog pokreta koje je pokrenula stambolska vlada sa svojom vojskom, učestvovali su (kao i u gušenju seljačkih buna u XVIII stoljeću) i neki Bošnjaci. To su bili: Sulejmanpašići iz vakufsko-bugojanske oblasti i hercegovački ajani: Alijaga Rizvanbegović (stolački), Smail- aga Čengić (gatački) i Bašaga Redžepović (nevesinjski). (Imamović, 2003) Kako je većina Bošnjaka zbog razočarenja izgubila povjerenje u Osmanlije kao njihove viševjekovne zaštitnike i podržala pokret za autonomiju Bosne, lukava Porta je svojom politikom koju je ovdje dugo 'gajila', uspjela zadržati i 'posljednje' svoje pristalice (lojaliste) u vidu već pomenutih ličnosti. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je uloga i sudjelovanje ovih carskih lojalista (naročito hercegovačkih ajana) prevagnulo ali je imalo značajnog udjela u konačnom gušenju ustanka. Naime, nakon gašenja ustanka, „najznačajnija administrativna promjena tih godina izvršena je 1833. god. izdvajanjem Hercegovačkog sandžaka u poseban pašaluk. Ova promjena vezana je za neuspjeh pokreta kapetana Gradaščevića i ulogu hercegovačkih ajana, posebno Alijage Rizvanbegovića, u njegovom gašenju. Za stečene zasluge u ovoj borbi, Alijaga Rizvanbegović je dobio titulu paše. Istovremeno je, u vidu nagrade za usluge učinjene sultanu dobio na upravu Hercegovački sandžak. Međutim, na unutrašnjem planu, vrlo brzo se pokazalo da Ali-paša i nije bio iskreni pristalica vojno- administrativnih reformi u Osmanskom carstvu i da je protiv Gradaščevića stao na stranu sultana zapravo čisto zbog ličnih ambicija i interesa, pa je u tom pravcu i vodio politiku hercegovačkog separatizma u okviru koje je podržao i formiranje posebne hercegovačke franjevačke provincije. Međutim, centralna osmanska vlast se preko Omer- paše Latasa obračunala i sa Ali- pašom koji ga je 1850. god. i likvidirao“. (Imamović, 2003:167) Dakle, iako je pokret za autonomiju Bosne 1831. god. bio prva pobuna te vrste u kojoj se bosansko stanovništvo (tačnije njegov muslimanski dio) predvođeno svojim buntovnim kapetanima, diglo i uputilo jasan zahtjev Porti, u pozadini bune krili su se lični interesi ovih kapetana u cilju očuvanja njihovih pozicija (neprihvatanje reformi), na osnovu kojih su željeli dodatno profitirati dobijanjem autonomije Bosne. Na drugoj strani, uloga lojalnih hercegovačkih ajana u gušenju bune (naročito Alijage Rizvanbegovića – Ali-paše), također je u svojoj pozadini krila njihove lične interese, pa se Porta naknadno obračunala i sa Ali-pašom kada više nije bio lojalan carstvu. Obzirom da su pokretači buna u Bosni (kao npr. Gradaščević) ili neposlušnici koji su odbijali sprovođenje reformi (kao npr. Ali-paša) to radili više zbog ličnih ambicija i interesa a manje iz uvjerenja, nije ni čudo što je Porta uspijevala da uguši svaku bunu u Bosni i obračuna se sa buntovnicima, za razliku od Srbije koja je nakon dva ustanka primorala Portu da prizna njenu autonomiju. Zaključak Za vrijeme osmanske vladavine u Bosni, pripadnost određenoj religijskoj (konfesionalnoj) zajednici bila je presudni mehanizam a time i neograničen element pri konstituisanju etničkog kolektiva. (A.M. Fath-Lihić, 2008) To je ujedno bila i epoha početka duhovnog i političkog otuđivanja bosanskih katolika, pravoslavaca i muslimana, jednih od drugih. Kako navodi autor E. Ćimić, u feudalizmu, osnovni antagonizam između feudalaca i domaćih kmetova biva dopunjen suprotnošću između religije osvajača i potlačenih masa, i to u tolikoj mjeri da se ekonomska i socijalno- politička borba počela voditi pod 'religijskom zastavom'. Dakle, u takvim uvjetima klasna suprotstavljenost dobiva vid međureligijskog sukoba a religija postaje nositelj etničke a kasnije i nacionalne svijesti. Naime, u početku i pored postojanja pravoslavlja i katoličanstva nije bilo hrvatske i srpske nacije nego je na sceni samo otpor kršćana prema tzv. inovjernicima (pripadnicima islama), i postojale su religijske ali ne i nacionalne razlike, a nešto kasnije se religijske razlike javljaju kao nacionalne (XIX stoljeće). (E. Ćimić, 2005) Religija je tako, općenito poslužila kao temelj na kojem je prvo izgrađen etnički- narodni identitet (tj. narod) a onda i nacija. Međutim, povijesne okolnosti i protivrječni interesi koji su se oblikovali početkom XIX stoljeća bili su ograničavajući faktor u postizanju jedinstva opozicionih snaga u Bosni s malim izgledima da formiraju zajedničku politiku djelovanja i ciljeva o budućnosti zemlje. Glavne opozicione snage osmanskoj vlasti u Bosni bili su na jednoj strani potlačeni svijet, zavisni ljudi svih religija i na drugoj bosansko stanovništvo islamske religije koje je strahovalo za svoj položaj ali i egzistenciju u naizvjesnoj budućnosti. Ove dvije socijalne i političke grupacije, dva pola bosanskog stanovništva, različito su gledale na metode i ciljeve oslobađanja od Osmanlija i njihove vlasti. U osnovi težnje pravoslavnog i katoličkog stanovništva u Bosni da se oslobode neravnopravnog položaja i ovisnosti svih vrsta, bio prije svega socijalni interes. Taj interes je objektiviran i politički izražen kao odnos suprotstavljanja kršćana spram muslimana. Kasnije, ovaj interes, koji je prvobitno interpretiran sa stanovišta razlika između religijskih grupacija, ulazi u sferu nacionalno- političkih odnosa i razlika izraslih na temelju religijskog razlikovanja ljudi.

- 03:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2013., srijeda

BOSANSKI KARAKTER SREDNJOVJEKOVNE BOSNE - BOŠNJANI, A 'DOBRI' U prethodnom tekstu (“Bosna još nije umrla a kad će, ne zna se), kao što je vidljivo, dominira stav gađenja na sve te silne ratove, na mračne sile povijesti koje se vrlo često nadvijaju nad Bosnom i poput kuge napadaju Bosnu i sve u Bosni. Zato je povijest Bosne jadna, zlobna, negativna. Također, s druge strane, izražavaju se i simpatije prema prirodi Bosne, geografiji, odnosno toj čudesnoj pozitivnoj geografiji. Ipak, najčudesnije od svega je to da Bosna još uvijek postoji pa makar i gruntovno, makar i geografski. Šta je to, međutim, ovu prelijepu zemlju uglavnom loših državno- političkih uređenja i rješenja gurnulo i guralo u stranputicu pa da samo u XX stoljeću čak triput okusi gorčinu rata? Ovaj vrlo težak odgovor, makar on bio i samo pokušaj, zahtijeva ‘izlazak’ iz XX stoljeća i ‘ulazak’ u prethodna razdoblja, naročito period od pada Bosne pod Osmanlije (XV st.) do nacionalnog buđenja u Evropi i Berlinskog kongresa nakon čega Bosnu ‘preuzima’ Austro-Ugarska (XIX st.). Naime, ovdje nam se nameće potreba da spomenemo nekoliko stvari (subjektivnih konstatacija) koje se odnose na karakter i mentalitet Bosne, a koje su kroz povijest bile itekako prisutne i ‘živuće’ a na sceni su nažalost i danas. Prvo, mentalitet Bosne (ljudi Bosne), sklon je i ima potrebu za prije svega, vanjskim autoritetima (ili su mu to u različitim vremenima nametale ‘sile’ povijesti) i patronatima (političkim, duhovno- religijskim, ideološkim), ali i ‘unutrašnjim autoritetima. Drugo, a u vezi s prvim, bosanski mentalitet ima jaku potrebu za kolektivnošću, kolektivnom pripadnošću (identitetom). Treće, koje se nadovezuje na prva dva, bosanski mentalitet ima potrebu (ili želju) za postojanjem ‘unutrašnjih’ razlika, koje, po inerciji vode u podijeljenost, a iz podijeljenosti u suprotstavljenost- sukobljenost. Ovakva različitost se kroz povijest ‘uspjela’ duže održati i zadržati i tako izbjeći združivanje u suštinsko “jedinstvo različja” kao trajnu formu društvenog, političkog, i načina života uopće. Naravno, prostor Bosne u kulturloškom, civilzacijskom, etnološkom smislu, predstavlja svojevrsno “jedinstvo različja” koje ima svoj kontinuitet. Međutim, mi ovdje sintagmu “jedinstvo različja” upotrebljavamo u povijesno- političkom kontekstu odnosno u kontekstu Bosne kao trusnog povijesno- političkog prostora u kojem su izvanbosanski uticaji vrlo često narušivali unutrašnje odnose prozrokujući određene podjele, antagonizme i sl., kao i različito ‘gledanje’ i ‘doživljavanje’ po pitanju Bosne. Otuda i konstatacija da ovo kulturološko, civilizacijsko, etnološko “jedinstvo različja” ipak i nije bilo faktor integracije naročito u procesu formiranja nacije a s tim u vezi i državne integracije u XIX stoljeću. I četvrto, a imajući u vidu prethodne tri prosudbe (konstatacije), Bosna je kao takva vrlo često u povijesti bila mamac, izazov, meta, cilj, interes, mnogim vanjskim (stranim) ‘osvajačkim investitorima’. Naravno, brojni su i raznoliki razlozi zbog kojih je Bosna bila ‘zanimljiva’ stranim osvajačima, ali ipak u pozadini svega stoji temeljni razlog- motiv a to je teritorijalno širenje određenog carstva, širenje moći i uticaja (ekonomskog, političkog, religijskog), priskrbljivanje prirodnih i drugih resursa, ‘prisvajanje’ radne snage i novih vojnika- stanovnika pokorene zemlje i sl. Ipak, spomenimo ovom prilikom još neke razloge. Naime, kad je u pitanju srednji vijek (predosmanski period), Bosna je na početku srednjeg vijeka bila takoreći, neka vrsta, u religijskom smislu ‘ničije zemlje’ između dvije kulture i u njoj su se preklapali bizantijsko (pravoslavno) i rimokatoličko misaono blago ali nijedna crkva nije u potpunosti uspjela zavladati. (A.M. Fath-Lihić, 2008) Dakle, riječ je o zemlji koja je u tom period bila ‘nesvrstana’, zemlji specifičnog geografskog i geopolitičkog položaja (između Istoka i Zapada), zemlji u kojoj su postojala i unutrašnja ‘talasanja’, i koja je kao takva mamila strane osvajače da prošire svoj uticaj na nju. Ako se sada vratimo na ove naše četiri (subjektivne) prosudbe- konstatacije; prvu, da je mentalitet ljudi Bosne imao potrebu ili bio sklon (pod pritiskom društevo- političkih i povijesnih okolnosti) vanjskim autoritetima i vanjskim uticajima – čini se tačnim jer su se u Bosni tada preklapali bizantijsko (pravoslavno) i rimokatoličko misaono blago i postojale su pravoslavna i katolička crkva mada ipak nijedna nije uspjela u potpunosti zavladati. Druga prosudba (konstatacija)- bosanski mentalitet je imao potrebu za kolektivnom pripadnošću. U ovom slučaju to su, reklo bi se, ‘parcijalni kolektiviteti’ (partikularni) obzirom na više (različitih) uticaja iz vana, ali i iznutra. Ovdje je potreba za kolektivitetom zapravo više potreba za ‘parcijalnim’ kolektivitetom, međutim, kada je u pitanju predosmanska (srednjovjekovna) Bosna, pored ovih ‘parcijalnih’ kolektiviteta, bio je izražen i integralni (bošnjanski) ‘identitet’. Treća prosudba- tzv. parcijalni kolektiviteti potenciraju razlike i sebe grade na međusobnim razlikama što po inerciji vodi u međusobno udaljavanje, podijeljenost, antagonizam. Dakle, u ovom vremenu (a govorimo još o predosmanskoj eri) bila su prisutna različita unutrašnja trvenja, gibanja, talasanja u Bosni, izazvana što vanjskim uticajima što unutrašnjim djelovanjima. Ipak, ove protivrječnosti su bile tada znatno slabije (nego od vremena Osmanlija pa do današnjih godina XXI st.), dakle, manje ‘moćne’, što je u značajnoj mjeri olakšavalo odbranu Bosne i bilo bitan faktor- katalizator njenog održavanja. Ovdje treba obavezno spomenuti ulogu i značaj Crkve bosanske, vrlo važne i uticajne ‘institucije’ srednjovjekovne bosanske države. Naime, Crkva bosanska je bila jaka ‘institucija’ učvršćena regionalnim tradicijama koja se uspjela razviti zbog specifične političke i duhovne situacije u srednjovjekovnoj Bosni (A.M. Fath-Lihić, 2008) Međutim, “zbog svoje povezanosti sa vlastelom, Crkva bosanska je bila jedan od činilaca slabosti centralne vlasti. Naime, pravoslavna i katolička crkva su svugdje podržavale centralnu vlast i vladara. Suprotno tome, Crkva bosanska se, da bi se zaštitila od njih, povezala sa vlastelom pa je tako bila značajan faktor partikularizma, državne dezintegracije i feudalne rascjepkanosti. Međutim, istovremeno je Crkva bosanska bila i značajan faktor državne i političke samostalnosti”. (M. Imamović, 2003:97) Dakle, Crkva bosanska ne bi mogla opstati da nije imala podršku svoje države (vladara i vlastele), a također ni bosanska država (pred zapadnim i istočnim neprijateljem) ne bi opstala da nije bila u simbiozi sa svojom crkvom (Imamović, 2003) Kada je u pitanju stanovništvo tadašnje Bosne, izdvajaju se četiri grupacije: Vlasi, Sasi, Latini i Bošnjani (ili ‘dobri’ Bošnjani). Naravno, ove četiri etničke grupacije potrebno je razumijevati prvenstveno u njihovom srednjovjekovnom kontekstu a nikako u savremenim značenjima. Prema N. Hadžidediću, Vlasi su bili autohtono romanizovano stanovništvo čije je osnovno zanimanje bilo stočarstvo koji su u srednjem vijeku preko pravoslavlja primili jezik doseljenika. Sasi i Latini su u srednjovjekovnoj bosanskoj državi predstavljali urbano stanovništvo specijalnog zanimanja (Sasi- rudari; Latini- pomorski trgovci iz gradova na Jadranu). I ‘dobri’ Bošnjani- srednjovjekovna etnička zajednica koja se jasno izdvaja po svojim etničkim karakteristikama od svojih susjeda, između ostalog i svojom religijom tj. pripadnošću Crkvi bosanskoj. (N.Hadžidedić, 1997) Ovaj autor ističe sljedeće: “U ovom periodu pripadnost različitim religijskim zajednicama u okviru bosanske države, iako je rezultirala kulturnim specifičnostima njihovih pripadnika (kulturne specifičnosti su bile etnografskog a ne etničkog karaktera) koje su nastale kao rezultat različitih religijskih svjetnazora, nije značila i različitu etničku pripadnost jer u tim konfesionalnim zajednicama nije postojalo posebno etničko samoznanje izuzev bošnjanskog kao određujuće oznake državne a samim time i etničke pripadnosti”. (N. Hadžidedić, 1997:22) Ako uzmemo u obzir ove naše četiri (subjektivne) prosudbe- konstatacije i stavimo ih u kontekst srednjovjekovne Bosne, dolazimo do zaključka da su stvari (koje su navedene u njima) i tada bile prisutne i ‘živuće’ ali ne u tolikoj mjeri da su i prevagnule na štetu Bosne i njene dezintegracije ili njenog eventualnog ‘brisanja’ sa tadašnje tj. srednjovjekovne scene. I pored uticaja istočne i zapadne crkve i njihovih religijskih svjetonazora koji su kod određenog dijela bosanskog stanovništva i rezultirali formiranjem različitih kulturnih specifičnosti (razlikama), Bosna je ipak uspijevala da obezbijedi unutrašnje jedinstvo i konsolidaciju tj. jedinstvo djelovanja čiji je zajednički cilj očuvanje Bosne i tako se odupre izvanjskim nasrtajima. Kada je u pitanju ovaj period Bosne, ovdje možemo konstatovati da je “jedinstvo različja” kao kulturološki segment bilo takoreći i faktor državne integracije jer je srednjovjekovna bosanska država uspijevala da obezbijedi sve potrebne uvjete za konsolidaciju naroda i odbranu od napadača. Prodorom Osmanlija u Bosnu koji su se tu zadržali više od 400 godina, a koji su sa sobom donijeli orijentalno- islamsku kulturu i civilizaciju, uz činjenicu da su se katolicizam i pravoslavlje još više učvrstili, kao i dolaskom sefardskih Jevreja, još više je obogaćena kulturološka slika Bosne, dakle, bosansko “jedinstvo različja”. Međutim, ovo kulturološko “jedinstvo različja” zapravo nije nikada postalo i državno, političko, nacionalno, a posljedice tog nejedinstva osjećaju se u Bosni i u XXI stoljeću. Prema tome, naše četiri konstatacije (prosudbe) iako dijelom važe i za ovaj period Bosne, zapravo se odnose više na vrijeme od gubitka bosanske samostalnosti (XV stoljeće) pa sve do danas kada su i sasvim utemeljene.

- 21:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BOSNA JOŠ NIJE UMRLA A KAD ĆE, NE ZNA SE - NEGATIVNA HISTORIJA PROTIV POZITIVNE GEOGRAFIJE Pita se tako Josip Pejaković (glumac- velikan): „Kako bolan nema Bosne kad sve te rijeke teku, idu, huče, žubore...“!?! (www.youtube.com/watch?v=1I1Fd-tc1d0) Ovaj huk i žubor voda- rijeka (onomatopeja) tj. činjenica da se rijeke kreću (takoreći prirodna činjenica) zbilja se ne može osporiti. Mogli bi reći: „Ne brinu nas rijeke, one sve idu ka moru. Brine nas Bosna koja ne ide nigdje, koja stoji. Tačnije 'hoda u mjestu', ukopava se, ukopava dublje i dublje. Ne ide ni lijevo ni desno ni gore, ide dole, ukopava se i zatrpava. A ako se cijela ukopa i takva zatrpa, iznad nje će ostati sve ove rijeke i stećci, a ako s Bosnom odu i „kameni Bosanci“- stećci, onda sve ove rijeke i muslimanski, pravoslavni i katolički nadgrobni spomenici, ako bude kompromisa“. Ne znamo baš hoće li i tada važiti ova misao čika Josipa, ali nije ni bitno. Međutim, Bosna još nije umrla a kada će, ne zna se. Ipak, dosta patetike! Dakle, manimo se patetike i ostanimo na pomenutim „prirodnim činjenicama“ koje ukazuju (kako kaže čika Josip) da Bosne još ima i da je živa. A to kaže (nešto malo drugačije) i Branko čuveni Ćopić (nažalost odavno već pokojni): „Svakoga dana, vedra il' mrka- kroz Bosnu moju vodi se trka...“ (http://www.znanje.org/lektire/i26/06iv09/06iv0908lekt/Branko%20Copic%20-%20Bosanski%20trkaci.htm) Branko opisuje 'trku' rijeka kroz Bosnu- „Bosanske trkače“. Znao je Branko sigurno da su se u Bosni i za Bosnu vodile i vode i mnoge druge trke i utrke ali on se na sebi svojstven poetski način bavio trkom njegovih 'bosanskih trkača'. Mogli bi reći: „Kako bolan nema Bosne kad se kroz nju (u njoj i za nju) svakog dana vedra il' mrka (a uglavnom mrka) vodi neka trka“!?! Zanimljiva je pojava to parče planete zvano Bosna. U njoj vječito trka, ona često mrka (neki vele 'tamni vilajet'), stalno neka u njoj (žargonski rečeno) „frka“, ali i stalno prisutan ideal (kojeg nikako dosegnuti)- „mirna Bosna“. Bosna, to je negativna historija (povijest) ali s nešto, malo naizgled, pozitivnijom geografijom (zemljopisom). Da, malo naizgled. Nema sumnje da je ta negativna povijest oskrnavila i taj zemljopis, tu pozitivnu geografiju ali ipak ne do mjere u kojoj je obesmislila i sam život (individualni i društveni) gurnuvši ga u neki tobožnji (su)život, a istovremeno oduzevši temeljno pravo čovjeka da bude individua. Kako je i u kojoj mjeri oskrnavljen (nemilosrdnim negativnim djelovanjem povijesti) bosanski zemljopis (usudićemo se reći, još uvijek, pozitivna geografija)? Naravno, nemoguće je navesti sve. Naime, vrijeme je nažalost zabilježilo da su pod snažnim i nemolosrdnim naletima negativne historije sve te divne, krasne, prelijepe bosanske rijeke, a dakako i planine, bile poprišta stravičnih, monstruoznih pokolja i hladnokrvnih egzekucija ove ili one ljudske nejači od ove ili one 'vojske spasa'. A kad bi se 'vojske spasa' prezasitile pucanja u ovu ili onu nejač, na prelijepim bosanskim rijekama i planinama odvijale bi se žestoke, nemilosrdne, krvave bitke. I te ubijene nesretnike koji su pak bili naoružani, kao i one iz reda nejači (nenaoružane) gutale su te prelijepe bosanske rijeke i planine, šume i gore, pružajući trajno utočište njihovim (kako se to često kaže danas), (ne)kompletnim skeletima. I tako te prelijepe bosanske rijeke i planine, progutaše, ne svojom krivicom, na 'tisuće i hiljade' ovih ili onih života, i to ljudskih. Ne znaju nam reći Drina, Kozara, Neretva, Grmeč, Sava, Zelengora, Sutjeska, Majevica, Sana, Romanija, Bosna, Konjuh... koliko nesretnika skonča u njima, a i da kojim slučajem znaju govoriti, vjerovatno od silne muke ne bi mogli izgovoriti taj užas od broja. Mislima smo, dakle, (samo) u dvadesetom stoljeću. Eto tako je zapravo oskrnavljena i obeščašćena pozitivna geografija Bosne bezobzirnim i bezobraznim, učestalim naletima negativne, zlokobne povijesti. Zbog toga u ovom pisanju, sintagmu 'pozitivna geografija' spominjemo ipak sa određenom dozom ustezanja, ustručavanja, rezerve. Dakako, nisu apsolutno krivi 'bosanski trkači'- simboli pozitivne geografije što su u tim kanibalskim naletima negativne povijesti njihove bistre hladne planinske vode najljepših prirodnih boja dobijale boju krvi ljudske nejači. Tu nejač je u korita, kanjone, klisure, u vodu, u „staze“ 'bosanskih trkača' bacala druga ljudska nejač, ona jadnija. Nisu krive ni „startne pozicije“ 'bosanskih trkača'- planine, što svi ti nesretnici skončaše na njima i u njima. Međutim, nisu, na svu sreću, rekli bi smo, Bosanci jedini koji svojim neumom u divljim naletima negativne povijesti tamane sebe i prave od svog zemljopisa krvavu geografiju. Takva dešava nisu poštedjela (kroz povijest) ni sva druga planetarna podneblja. Nije sigurno ni ova današnja ekstra sređena, uređena i čovjeku prilagođena Skandinavija uvijek izgledala kao danas. Ima i ona dakako svojih i mračnih tajni i mračnih „poznatosti“ u svojoj negativnoj historiji i pozitivnoj geografiji, kao i ta misteriozna Švica, kao i Njemačka, kao i, na kraju krajeva i te famozne Sjedinjene Države Amerike. Međutim, na nesreću Bosanci su vrlo česti ponavljači svojih jednih te istih grešaka čime su dosegli (smo dosegli) nevjerovatne razmjere patološke dosljednosti. I tako, u kontekstu ovog našeg živopisnog zemljopisa (po ko zna koji put) pozitivne geografije i (samo)ubilačke grobarske povijesti, dođe nam u sjećanje jedna pjesma koja je nastala te đavolje 1992. god. u još jednom (ko zna kojem po redu) naletu povijesne kataklizme na zemlju ranjivog rahatluka. Pjesma (koju pjeva širi krug izvođača) čiji je autor Ismet Kurtović (roker, Krajišnik) a koja se zove „Mojoj dragoj 'Be' i 'Ha' “, pozivala je ljude Bosne (geografske Bosance) da se (naše skromno tumačenje) pokušaju identificirati (mada „rizičan“ pojam) sa Bosnom kao geografijom i tako spriječe tu labilnu povijest da otpleše još jedan tango sa crnim đavolom, i tako zapravo spase sebe jedni od drugih. Međutim, ta ideja i poruka izražena kroz pjesmu naprosto je ustuknula pred silovitim prodorom ratnog ludila. Evo i nekih stihova te pjesme: „Ispod Save do mora, puno booli, puno sna – svakoj majci srce zna, sevdah se od tuge tka“. Dakle, po pitanju Bosne tj. njenog geografsko- historijskog segmenta, stih ove pjesme koji kaže: „Ispod Save do mora, puno booli, puno sna...“, zapravo je odličan poetski opis zemlje crnog humora i svakojakog apsurda, 'zemlje za nas'. „Svakoj majci srce zna, sevdah se od tuge tka“;- Ne samo sevdah nego i Bosna, i Bosna je od tuge satkana. „Una Drinu doziva preko vječnih planina- tu su naša ognjišta, stoput krvlju plaćena“. I doista je tako, tu su naša ognjišta stoput krvlju plaćena. Nažalost, ovdje se i gine da bi se živjelo (tako piše negdje), ali često- prečesto i na kraju uglavnom nizašto. Mnoge generacije su nažalost imale priliku vidjeti kakva je Bosna i šta se zbiva kada se u njoj svjetla pogase. Šta se, međutim, događa kada ga opet neko upali? Kratko rečeno, dešava se sve samo ne ono malo uma i razuma potrebnog da izliječi hroničnu nesvijest, vrlo odanu slugu mračnih sila zbog kojih se svjetlo iznad Bosne gasi svakih gorko- jubilarnih 50 godina. Samo ne ono malo uma i razuma potrebnog da se sjećanjem na prethodni svakom sljedećem (mogućem, potencijalnom) ratu, hladnokrvno i odvažno kaže (pozitivno)historijsko NE!!! Eto, sve se dešava i sve je probano i isprobano, samo nisu prosvjetljenje i katarza. Ratna, negativnohistorijska kuga uvijek najefikasnije napada najslabije i one koji nemaju imunitet na nju. Čudnaa Bosna, i pored toliko negativnih iskustava još uvijek je slaba i nije imuna na ratno-huškačku kugu. Kako je i poslije svega moguće da se ovaj mentalitet ne mijenja i da ovaj mentalitet još uvijek nema imunitet na najveći svjetski apsurd tj. rat? Ovo nam može biti jasno samo pod jednim uvjetom tj. samo ako imamo 'fenomen-spoznaju' da tamo gdje počinje Bosna nažalost prestaje logika. I tako logikom koje nema olako se svakih 50 godina ulazi u rat da bi se nakon njega ušlo i u mir, i u miru živjelo također logikom koje nema. Obzirom da se uzroci rata nikada ne iskorijene i ne eliminišu, mir u Bosni potajno znači i vrijeme pripreme za naredni rat. Ironijski, Bosna i ljudi Bosne imaju dva stanja duha: kada kubure tj. žive u miru (u odsustvu rata) i kada puškaraju tj. pucaju, žive u prtisustvu apsolutnog ludila. Da spomenemo opet ove naše simbole bosanske (čudesne) pozitivne geografije. Koga i šta one nose u vremenu kada se kuburi, u vremenu mira? Cinički, u vremenu puškaranja kada su krvave manje su zagađene nego u vremenu kada se kuburi. Korita bosanskih rijeka u vremenu kuburenja prepuna su smeća i svakojakog otpada, a vode ovih rijeka nose neumorno i ljudski otpad. Dostojanstveno i stoički. U vremenu kuburenja nisu pošteđene ni vrletne, goropadne, stjenovite i šumovite planine. Ukratko, bosanski čovjek ili ih nemilice reže ili ih nemilice spaljuje. Zaključujemo, doduše vrlo mučno, ovdje se ipak radi o pozitivnoj geografiji. Ipak, ako uzmemo u obzir šta su sve ove rijeke i planine nosile i nose 'na svojim plećima' i u vremenu puškaranja i u vremenu kuburenja, nepravedno bi bilo proglasiti ih negativcima. One nisu nikakvi negativni, mračni simboli, one su simboli pozitivne bosanske geografije, one su pozitivna geografija – one su protuteža negativnoj povijesti, one su prkos neograničenoj ljudskoj nesvijesti. Dakle, geografija nam je pozitivna i geografija je ta koja zapravo tvori zemlju Bosnu, tvori njen prostor. Bez obzira na sve ove pomunte apsurde i nesreće (a ima ih još mnogo) a koje se u Bosni dešavaju i u ratu i u miru, rijeke- Una, Drina, Sava i ono parče plavog Jadrana, kao i neke planine još uvijek čine živu ogradu, među, do kojih se prostire bosanska avlija, dvorište, plac. Te granice i prostor između njih uvažile su i te čudesne svjetski relevantne organizacije. I tako je Bosna gruntovno i geografski preživjela. A da li je Bosna demografski, ekonomski, socijalno, kulturno, humanističko-prosvjetiteljski, 'državno-nacionalno-građanski', duhovno, 'homosapienski' oživjela ili ne daj bože zaživjela? E takva Bosna nit' je oživjela nit' je zaživjela, a kada će i hoće li uopće – ne zna se. P.S. Stih iz pomenute pjesme „Mojoj dragoj 'Be' i 'Ha' “ (http://www.youtube.com/watch?v=QYC2BTFExiE) koji kaže: “Zemljo mojih djedova dok je tvojih sinova – ti ćeš biti prkosna, slobodna i ponosna”, ipak je više stvar poezije, želje, nade negoli stvar realnosti i istine u kojoj danas živi bosanski čovjek.. Osim što je (tro)prkosna i (tro)ponosna veliko je pitanje za koga je kao takva, Bosna danas i slobodna??? . Ipak, digni se iz pepela…!!!

- 03:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.